Nastavno na prošli članak u kojem su se prikazali različiti ishodi integracijskih politika u europskim zemljama, u ovome članku dublje se ulazi u pitanje kako se konkretno oblikuje i provodi asimilacijska integracijska politika. Na primjeru Švicarske, analiziraju se ključni elementi asimilacijskog pristupa integraciji te njegove posljedice na migrante i društvo u cjelini.
Švicarska je već desetljećima destinacija za brojne migrante. Prema podacima Federalnog ureda za statistiku (FSO), stranci danas čine oko 27% ukupnog stanovništva u Švicarskoj, što predstavlja 2,4 milijuna ljudi. Većinu čine Europljani, posebice Talijani, Nijemci i Francuzi, no u posljednje vrijeme bilježi se rast broja doseljenika iz trećih zemalja.
Slika 1. Imigracija u Švicarskoj (prema skupini državljanstva)
Izvor: izračun autora na temelju podataka iz Federalnog ureda za statistiku Švicarske
No, unatoč velikom broju stranih državljana, uvjeti za stjecanje švicarskog državljanstva (naturalizaciju) razmjerno su strogi, a proces dugotrajan. Sve do 2018. godine, jedan od uvjeta za podnošenje zahtjeva za naturalizaciju bio je minimalnih 12 godina boravka u Švicarskoj, no taj je prag sada smanjen na 10 godina. Ipak, to i dalje predstavlja jedan od najdužih perioda za stjecanje državljanstva među zapadnim zemljama. Osim toga, s obzirom na federalni ustroj Švicarske, kantoni i općine mogu propisivati dodatne kriterije. Primjerice, kanton Ženeva zahtijeva boravak na području Ženeve minimalno dvije godine dok je taj broj u kantonu Basel veći i iznosi 5 godina. U slučaju da se migrant selio iz jednog kantona u drugi ili čak između općina unutar istog kantona, zbog tih prekida, ukupno vrijeme čekanja kako bi se podnio zahtjev za naturalizaciju može biti daleko veći od propisanih 10 godina na federalnoj razini.
Nadalje, ovisnost o socijalnoj pomoći ili drugim beneficijama socijalne države može biti razlog za odbijanje naturalizacije. Podnositelj zahtjeva za švicarsko državljanstvo ne smije koristiti socijalnu pomoć tri godine prije početka procesa naturalizacije ili mora vratiti sav primljeni iznos. Usporedbe radi, u Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu ili Nizozemskoj takvi uvjeti uopće ne postoje (Koopmans, 2005: 35). Kada je u pitanju druga generacija doseljenika, oni mogu zatražiti proces stjecanja državljanstva po nešto povoljnijim uvjetima. Tako se, primjerice, djeci koja borave u Švicarskoj između 10 i 20 godine života, prilikom računanja perioda minimalnog boravka, svaka godina broji duplo (Koopmans, 2005: 36). U Francuskoj, s druge strane, djeca stranih državljana automatski dobivaju francusko državljanstvo kada postanu punoljetna. Komparativno gledajući, Švicarska ima jednu od najnižih stopa naturalizacije među europskim zemljama. Kada se konkretno promatra populacija iz neeuropskih zemalja, tek oko 2% njih godišnje dobije švicarsko državljanstvo.
Slika 2. Postotak neeuropskih državljana koji su ostvarili državljanstvo
Izvor: izračun autora na temelju podataka iz Eurostata
Može se primijetiti kako zemlje s multikulturalnim integracijskim politikama poput Švedske i Nizozemske imaju puno više stope naturalizacije neeuropskih državljana od zemalja s pretežito asimilacijskim modelom integracijske politike (Danska, Austrija ili Švicarska).
Osim navedenih formalnih uvjeta za stjecanje državljanstva u Švicarskoj, zahtijeva se i da je osoba dobro integrirana u švicarsko društvo. Prema Federalnom zakonu o strancima, od „stranih državljana zahtijeva se da budu bliski sa društvenim uvjetima i načinom života u Švicarskoj, a posebno da nauče nacionalni jezik“ (čl. 4). Također se napominje kako integracija traži kombinaciju spremnosti stranih državljana da se integriraju, s jedne strane, i otvorenost domaćeg švicarskog stanovništva, s druge. Kao dio procesa stjecanja državljanstva, švicarske lokalne vlasti provode istraživanja kao što je skupljanje informacija o kandidatu od njegovog poslodavca, susjeda i drugih relevantnih osoba u zajednici (Koopmans, 2005: 53). U mnogim gradovima, naturalizacija mora biti potvrđena glasanjem u lokalnom vijeću. Neke lokalne jedinice provodile su čak referendume na kojima se odlučivalo tko će dobiti švicarsko državljanstvo, no ta je praksa napuštena 2003. godine kada ju je Vrhovni sud proglasio neustavnom.
Kada je u pitanju mogućnost deportacije stranog državljanina, Švicarska je do 2008. godine imala niz uvjeta pod kojima je mogla izvršiti deportaciju. Zakon o strancima do 2008. [njem: Bundesgesetz uber Aufenthalt und Niederlassung der Auslander (ANAG)] propisivao je da stranci, uključujući one sa statusom trajnog boravišta, mogu biti deportirani ako predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti i javnom redu, predugo su ovisni o beneficijama socijalne države, učinili su „ozbiljan prijestup protiv javnog morala“, imaju osudu za kazneno djelo ili čak zbog „života u neurednosti ili lijenosti“ (Koopmans, 2005). Te su odredbe zakona kasnije ublažene, a zahtjevi smanjeni. Tako se trenutno iz države mogu deportirati jedno osobe koje predstavljaju prijetnju unutarnjoj ili vanjskoj sigurnosti Švicarske ili su prijetnja javnoj sigurnosti i redu (čl. 68 Federal Act on Foreign Nationals and Integration).
Švicarska se obvezuje na temeljna načela jednakog tretmana svakog pojedinca bez obzira na rasu, etničko porijeklo ili nacionalnost. Švicarska je implementirala ICERD konvenciju za suzbijanje svakog oblika rasne diskriminacije u kojoj se zabranjuje svako odbijanje pružanja javnih usluga na temelju rasne, etničke ili druge karakteristike. Međutim, MIPEX kritizira Švicarsku zbog nepostojanja sveobuhvatnog nacionalnog zakona za suzbijanje diskriminacije kao i zbog nepostojanja tijela za ravnopravnost s pravnim ovlastima. Navodi se kako su „žrtve diskriminacije u Švicarskoj slabije zaštićene i imaju manje podrške nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. Zbog jedne od najrestriktivnijih migracijskih politika u zapadnoj Europi, državljani zemalja izvan EU-a teže ostvaruju pravo na spajanje obitelji, sigurniji boravišni status ili stjecanje švicarskog državljanstva“ (MIPEX, 2025). Jedan od mogućih razloga za takvo priopćenje vjerojatno leži u strogim ograničenjima povezanima s prakticiranjem islamskih vjerskih običaja unutar i izvan javnih institucija u Švicarskoj. Primjerice, zakoni o zaštiti životinja zabranjuju klanje bez prethodnog omamljivanja, što je u suprotnosti s islamskim i židovskim ritualima, gdje se životinja usmrćuje prerezivanjem grla i iskrvarivanjem do smrti. Također, islamski poziv na molitvu (azan) također nije praksa u Švicarskoj. Kako piše Koopmans (2005), oko tog pitanja bilo je malo kontroverzi vjerojatno iz razloga što se muslimani u Švicarskoj suzdržavaju oko otvaranja tog pitanja budući da je prisutna široka netrpeljivost oko iskazivanja muslimanske vjere u javnom prostoru. U Švicarskoj je, primjerice, 2009. godine održan referendum u kojem je većina birača (oko 58%) odlučila zabraniti izgradnju minareta u zemlji. Početkom ove godine na snagu je stupila i odluka o zabrani pokrivanja lica na javnim površinama što je također bio rezultat referenduma, provedenog 2021. godine.
Kada je riječ o drugim dimenzijama prihvaćanja kulturnih različitosti, poput državnog priznavanja islamskih škola ili njihova financiranja, Švicarska u tom pogledu uglavnom slijedi Francusku i njezin model laičnosti, prema kojem je religija isključena iz javnih institucija poput škola, sudova ili državne uprave. Tako, za razliku od Nizozemske, u zemlji ne postoje osnovne ili srednje islamske škole, iako postoje predmeti o religiji u školama. Međutim, samo je u nekim kantonima to prošireno i za muslimane (Koopmans, 2005: 59). Godine 2001. Švicarska se suočila sa slučajem pred Europskim sudom za ljudska prava, nakon što su vlasti zabranile učiteljici islamske vjeroispovijesti nošenje hidžaba u osnovnoj školi. Sud je presudio u korist Švicarske, pozivajući se na načelo vjerske neutralnosti, prema kojem nije dozvoljeno nošenje vidljivih vjerskih simbola u javnom prostoru.
U kontekstu tržišta rada, za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva i Nizozemske, Švicarska ne poznaje niti jedan oblik afirmativnog djelovanja kojim bi se pozitivno diskriminiralo određenu skupinu u društvu (Koopmans, 2005: 68). Pozitivna diskriminacija odnosi se na zahtjev da, primjerice, privatna poduzeća moraju u ukupnom broju zaposlenih radnika imati određen broj pripadnika etničkih manjina.
Zaključno, ova analiza pokazuje kako Švicarska svojim useljenicima postavlja relativno visoke prepreke za stjecanje državljanstva. Osim dugogodišnjeg boravka, zahtijeva se i visok stupanj integracije te dobro poznavanje jednog od službenih jezika. Priznavanje kulturnih različitosti, a posebno kada je riječ o islamskim običajima i praksama, ograničeno je, što Švicarsku svrstava među zemlje s restriktivnijim pristupom integraciji. Slijedom navedenog, može se zaključiti kako Švicarska primjenjuje asimilacijski model integracije migranata u kojem se od migranata očekuje da usvoje novu kulturu i jezik zemlje domaćina s ciljem veće uklopljenosti u švicarsko društvo. Iako se na prvi pogled takva politika može činiti strogom i isključujućom, pokazuje se kako su imigranti u Švicarskoj ipak bolje integrirani nego imigranti u onim zemljama gdje prevladava multikulturalna politika u kombinaciji s izdašnim potporama socijalne države (Koopmans, 2010). Kako se moglo vidjeti u prošlome članku, podaci pokazuju kako zemlje s asimilacijskim modelom integracije bilježe veću participaciju migranata na tržištu rada, manje izraženu prostornu segregaciju te manju razinu kriminalne aktivnosti migrantske populacije. Prema tome, čini se kako je za uspješnu integraciju novih useljenika ključno uspostaviti okvir u kojem će stjecanje punih prava i beneficija zemlje domaćina biti povezano s njihovim trudom u prilagodbi društvu. Posljedično, to može rezultirati pozitivnim ishodima i za migranta u obliku veće socijalne uključenosti, ekonomskih prilika i sigurnog pravnog statusa, ali i za društvo u cjelini u obliku održavanja društvene kohezije, ekonomske produktivnosti te odsutnosti segregacijskih tendencija. Na kraju krajeva, nakon Luksemburga, Švicarska ima najveći udio stranih državljana u svojoj populaciji među europskim zemljama, dok je u isto vrijeme jedna od najbogatijih zemalja svijeta što sugerira da ključni izazov nije sama migracija, već način na koji se njome upravlja.
Hrvoje Hrnkaš
Izvori
Koopmans, R. (2005) ‘Configuration of Citizenship in Five European Countries’, u R. Koopmans, P. Statham, M. Giugni i F. Passy (ur.) Contested Citizenship: Immigration and Cultural Diversity in Europe. Minneapolis: University of Minnesota Press, str. 31-73.
Koopmans, R. (2010) ‘Trade-Offs between Equality and Difference: Immigrant Integration, Multiculturalism and the Welfare State in Cross-National Perspective’, Journal of Ethnic and Migration Studies, 36(1), str. 1-26.
FK 
Komentiraj