Nezaobilazna je činjenica kako je broj migranata u svijetu naglo porastao u proteklih trideset godina. UN-ova Međunarodna organizacija za migraciju (IOM) procjenjuje kako je u 2020. godini 281 milijuna ljudi živjelo u zemlji različitoj od one u kojoj su se rodili, što je oko 84% više nego 1990. godine (IOM, 2024). U prilog tome, izvješće Europske komisije navodi kako je 2023. godine 9% ukupnog stanovništva Europske unije rođeno izvan njezinih granica. Ključno pitanje koje se postavlja posljedično takvim brojkama o ljudskom kretanju jest kako omogućiti uspješan suživot domaćeg stanovništva i pridošlih imigranata. Tema integracije migranata postala je posebno relevantna u Europi prilikom snažnog porasta ilegalnih migracija iz bliskoistočnih zemalja sredinom 2010-ih godina. Samo u 2015. godini, Europska unija primila je preko milijun ilegalnih migranata, od kojih je više od 80% došlo istočnim koridorom, prvenstveno iz Sirije, Afganistana i Pakistana (Eurostat, 2024). Ta je godina bila specifična po broju ilegalnih migracija koji se gotovo izjednačio s brojem legalnih migracija, što se nije ponovilo narednih godina.
Ovaj rast, kao i različiti pristupi integraciji migranata, rezultirali su radikalizacijom političkih stavova domicilne populacije u brojnim europskim zemljama te rastom općeg broja i popularnosti krajnje desnih političkih opcija. Na nedavnim prijevremenim parlamentarnim izborima u Njemačkoj, koja je bila jedno od primarnih odredišta imigranata tijekom krizne 2015. godine, krajnje desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD) ostvarila je povijesni uspjeh od oko 20% ukupnih glasova, ciljajući upravo glasače koji su bili nezadovoljni s dotadašnjom politikom integracije migranata (Schuetze i Tankersley, 2025). Sličan trend zapažen je i u drugim članicama Europske Unije koje su bile posebno suočene s priljevom migranata, poput Francuske, Nizozemske i Italije. U Hrvatskoj je fenomen imigracije relativno nov, koji se aktualizirao prilikom dolaska stranih radnika iz Azije nakon 2020. godine. Od 2022. godine u Hrvatskoj je prisutan pozitivan migracijski saldo, što znači da se na godišnjoj razini bilježi više useljenika nego iseljenika (DZS, 2024). Upravo je zbog povećane kulturne različitosti nedavnih migranata bitan način kojim će ih hrvatsko društvo pokušati integrirati. Cilj ovog članka jest razmotriti različite pristupe integraciji u nekolicini europskih zemalja kako bi se primjerima pokušala pronaći optimalna metoda za integraciju migranata u Hrvatskoj.
Integracijske politike u zemljama Europske unije
U općenitom smislu, integracijske politike mogu se svrstati unutar tri modela: asimilacijski model, multikulturalizam i interkulturalizam (Salama, 2011). Jurić (2024) opisuje asimilacijski model kao onaj koji predstavlja proces prilagodbe migranata dominantom društvu putem preuzimanja običaja, normi i vrijednosti; multikulturalizam kao prepoznavanje i poštovanje različitih kulturnih skupina unutar društva uz poticaj koegzistencije i jednakosti te interkulturalizam koji je temeljen na otvorenom dijalogu između različitih skupina. U opreci su prvenstveno asimilacija i multikulturalizam, gdje se razlike evidentiraju u mišljenju o potrebnom stupnju kulturne apsorpcije useljenika u dominantno većinsko društvo.
Važno komparativno istraživanje proveo je Ruud Koopmans (2010) sa Sveučilišta Humboldt, koji u svojem istraživanju ispituje točnost pretpostavke multikulturalizma da će migranti biti bolje integrirani u društvo što prije i lakše ostvare službenu jednakost s domicilnim stanovništvom. Drugim riječima, istražuje pitanje hoće li zemlje s multikulturalnim politikama (poput Švedske ili Nizozemske) imati ujedno i više stope zaposlenosti imigranata, manju prostornu segregaciju po gradovima i manje kriminalne aktivnosti među migrantima nego zemlje s asimilacijskim politikama poput Austrije ili Švicarske. Za početak se osvrnuo na pravila za ostvarivanje državljanstva kao inicijalni pokazatelj striktnosti integracijske politike, pri čemu stopa naturalizacije može biti korištena kao alat za procjenu jednostavnosti kojom strani stanovnik može postati državljaninom. Stopa naturalizacije označava omjer ukupnog broja ostvarenih državljanstava i ukupnog broja stanovništva bez državljanstva na početku promatrane godine (Eurostat, 2024). Prema podacima iz 2022. godine, Nizozemska ima drugu najvišu stopu naturalizacije u Europi nakon uvjerljivo vodeće Švedske, dok primjerice Austrija i Švicarska rangiraju među zemljama s najnižim stopama (Eurostat, 2024).
Graf 1. Stopa naturalizacije u Europi, 2022.
Izvor: izračun autora na temelju podataka iz Eurostata
Osim toga, u pojedinim zemljama članicama određena prava, poput političkih i socijalnih, nisu nužno uvjetovana prethodnim ostvarivanjem državljanstva. Koopmans (2010) kao primjer navodi kako Nizozemska i Švedska omogućuju neeuropskim državljanima glasanje i kandidiranje na lokalnim izborima bez da su postali državljani zemlje u kojoj borave.
Dodatno mjerilo koje Koopmans koristi pri uspoređivanju multikulturalne i asimilacijske integracijske politike je Migration and Integration Policy Index (MIPEX), projekt europske udruge Migration Policy Group (MPG), koji nastoji mjeriti uspješnost integracije migranata u 56 zemalja diljem svijeta. Osam indikatora prema kojima se stvara kompozitni indeks MIPEX temeljeni su na konceptu jednakih prilika za sve. Tvrdi se kako osjećaj sigurnosti, samopouzdanja i dobrodošlice u pojedinim zemljama migrantima otvara mogućnost za ulaganje i vrijedan doprinos u svoje novo mjesto boravka (MPG, 2020). Na priloženim kartama mogu se vidjeti vrijednosti MIPEX indexa po europskim zemljama za 2007. i 2019. godinu. Veće vrijednosti koreliraju s politikama multikulturalizma, dok niže vrijednosti koreliraju sa asimilacijskim politikama.
Slika 1. MIPEX indeks po europskim zemljama
Izvor: izrada autora na temelju MIPEX izvješća
Može se primijetiti kao zemlje istočne Europe imaju najniže vrijednosti MIPEX indeksa, dok zemlje sjeverne Europe (uz iznimku Danske) bilježe najviše vrijednosti. Švedska se primjerice nalazi na samom vrhu ljestvice s 86 bodova. Njihovo izvješće navodi kako su švedske politike komparativno uspješnije od drugih promatranih zemalja pri osiguravanju jednakosti migranata u područjima tržišta rada, obrazovanja i zdravstva, te prednjače po pitanjima borbi protiv diskriminacije i omogućavanju stabilnog puta k stalnom boravku i ostvarivanju državljanstva (MPG, 2020). S druge strane, Švicarska i Austrija, koje stavljaju veću premiju na integraciju putem asimilacije, rangiraju niže na indeksu. Za Švicarsku primjerice, izvješće prosuđuje kako državne integracijske politike potiču švicarsku javnost da na imigrante gledaju kao na strance te da ih se time ne tretira kao jednake građane, prvenstveno se referirajući na nedostatak anti-diskriminacijskog zakona i usporedivo dugotrajnog i kompliciranog puta prema ostvarivanju državljanstva u odnosu na ostale države Zapadne Europe.
S obzirom na apsolutno pozitivnije rezultate na MIPEX-u onih zemalja koje provode politiku multikulturalizma u odnosu na zemlje koje provode asimilacijsku politiku, postavlja se pitanje znači li to da su takve politike inherentno uspješnije ili je indeks potencijalno izvorno pristran u svojoj kompoziciji? Kotarski (2019) smatra kako je slučaj upravo da indeks, zbog postojećih uvjerenja, povlašteno ocjenjuje države koje probleme migranata usko povezuju s diskriminacijom, bez značajnijih zahtjeva za prilagodbom. Kao primjer uzima ocjenu švedske integracije migranata na tržištu rada na MIPEX-u iz 2014. godine koja je tada bila maksimalna (100/100), unatoč tome što je stopa nezaposlenosti migranata u Švedskoj iznosila preko 16%. Za istu komponentu Švicarska je dobila upola manje bodova (45/100), iako im je stopa nezaposlenosti migranata također bila upola manja, oko 8%.
Graf 2. Stopa nezaposlenosti po državljanstvu u Europi za 2022. (20-64 godina)
Izvor: izračun autora na temelju podataka iz Eurostata
Na grafu 2. predstavljeni su recentniji podaci o stopama nezaposlenosti državljana i ne-državljana. Vidljivo je kako Švedska ima najveću apsolutnu razliku u dvjema stopama nezaposlenosti, što dodatno stavlja upitnik pred zaključak o uspješnosti tamošnje integracije migranata na tržište rada. Razlog za niže stope zaposlenosti imigranata u zemljama poput Švedske nalazi se prvenstveno u tome što integracijske politike koje useljenicima omogućavaju jednostavan i sveobuhvatan pristup državnim socijalnim programima smanjuju ekonomski trošak nesudjelovanja na tržištu rada te ograničavaju push faktore za poboljšanje konkurentnosti migranata u odnosu na domicilno stanovništvo (Koopmans, 2010). Uz to, multikulturalizam potencijalno može potaknuti migrante da se okrenu isključivo svojoj etničkoj zajednici, što usporava učenje jezika i razvoj društvenih kontakata bitnih za integraciju na tržište rada, dok asimilacija po definiciji zahtijeva jezičnu i kulturalnu prilagodbu.
Slični su rezultati multikulturalne politike i kada je riječ o prostornoj segregaciji, tj. koncentraciji stanovanja migranata u pojedinim četvrtima ili gradovima. Koopmansovo (2010) istraživanje pokazuje da je prostorna segregacija po četvrtima velikih gradova najizraženija u Švedskoj i Nizozemskoj iako uz napomenu kako postoje razlike među etničkim grupama. Primjerice, pripadnici islamske zajednice skloniji su životu u prostorno povezanijim etničkim zajednicama u odnosu na migrante iz drugih europskih zemalja ili kultura sličnijima dominantnom domicilnom stanovništvu. U pogledu kriminala, Koopmans (2010) u Nizozemskoj pronalazi značajno prekomjeran udio stranih zatvorenika u općoj zatvorskoj populaciji, uz slične rezultate za Švedsku, dok su udjeli u Austriji, i u manjoj mjeri u Švicarskoj, usporedno niži.
Izbor između multikulturalnih i asimilacijskih politika proteklih je desetljeća bio usko povezan s tradicijom državne potpore u pojedinoj zemlji (Koopmans, 2010). Kao jedinstvena europska iznimka izdvojila se Danska u trenutnoj vladi Mette Frederiksen, predsjednice stranke Socijaldemokrata, koja je kombinirala politike snažnih programa socijalne potpore i striktnu asimilacijsku integraciju, uz efikasnu deportaciju ilegalnih migranata (Leonhardt, 2025). Misao vodilja danske vlade za ovakvu politiku jest da nije moguće imati održivu državnu socijalnu potporu ako bilo tko može doći i njome se koristiti. Visoka razina imigracije u kombinaciji sa slabom integracijom useljenika smanjila bi kvalitetu javnih dobara i osjećaj kohezije unutar zajednice. Danska je takvim pristupom osigurala dugoročniju održivost svog socijalnog modela i očuvanje društvene kohezije, ali i izbjegla uspon krajnje desnih političkih stranaka, što je uglavnom suprotno trendovima koji se javljaju u većini drugih europskih zemalja.
Zaključak
Iz provedenih je analiza izvjesno kako određene ocjene uspješnosti integracijskih politika uvelike ovisi o otprije postojećim uvjerenjima i ciljevima pri integriranju migranata. MIPEX će stoga više cijeniti napore zemalja koje teže osiguravanju jednakosti migranata pred domicilnim stanovništvom, uz bolji općeniti pristup javnim uslugama poput zdravstva i obrazovanja, kao i državljanstvu te političkoj participaciji. Ipak, druge analize multikulturalizma pokazuju kako stvarni rezultati takvih politika povijesno nisu bili nužno uspješni u borbi protiv segregacije i isključivanja useljenika iz tržišta rada. Naprotiv, zemlje poput Nizozemske i Švedske bilježile su niže stope participacije migranata na tržištu rada, snažniju prostornu segregaciju i usporedivo više stope kriminalnih aktivnosti među migrantima od zemalja koje su implementirale asimilacijske politike, poput Švicarske i Austrije.
Iako možda zbilja jest slučaj da poticanje kulturnih različitosti može imati uspješne posljedice u vidu, primjerice, političke participacije migranata i borbe protiv diskriminacije, drugi društveno-ekonomski pokazatelji navode na zaključak da je asimilacija u Europi bila uspješnija integracijska politika. Imajući to na umu, ključno je razbiti predrasudu kako je asimilacijska imigracijska politika nužno potaknuta ksenofobijom, i zatim razmotriti njezinu učinkovitost empirijski potvrđenim podacima. U vremenima kada je tradicija liberalne demokracije u EU nagrižena rastućom političkom radikalizacijom glasača, imperativno je da rasprava o migracijskim politikama ne bude vođena pod utjecajem jednostavne podjele između lijevog i desnog političkog spektra, već na temelju istraživanja o najboljim mogućim integracijskim metodama koje će osigurati stabilan suživot migranata i domicilnog stanovništva.
Jurić, T. (2024), Integracija imigranata u Hrvatskoj: načela učinkovitog integracijskog modela, Crkva u Svijetu, 59 (3), 483-517, https://hrcak.srce.hr/322014
Koopmans, R. (2010), Trade-Offs between Equality and Difference: Immigrant Integration, Multiculturalism and the Welfare State in Cross-National Perspective, Journal of Ethnic and Migration Studies, 36 (1), 1-26
Komušanac, M. (2023), Recentna imigracija radne snage u Hrvatsku:
FK 
Komentiraj